Neverin

4. Grobnička regata 2009

2009 :: 4.GROBNIČKA REGATAEvo kako je naš kanađanin Vlado iliti Deda (kako ga mi od milja zovemo) vidio događaje oko neodržane regate…ovo je u stvari pismo koje je napisao prijatelju u Kanadu….nema se tu što dodati niti oduzeti pa prenosimo cijeli tekst.

35-55 cvorova vjetra, kisa od rana jutra, nekoliko stotina ljudi na vlaznom parkiralistu Crisnjeve, gdje su jedini zaklon improvizirani sator crvenog kriza, Prdelin ugostiteljski objekt, na drugom kraju parkiralista jos jedan, manji od Prdelinog, te napola otvorena cerada na kamionu koji ce kasnije postati pozornica za izvodjace. Desetine jedrilica se gadno ljuljaju u lucici bivseg trajektnog pristanista dok se njihove posade pokusavaju skloniti pod neki od spomenutih zaklona i ocekuju ono sto svi vec pomalo slutimo – regata ce biti otkazana. Zbog vrazje buretine kakva se zna spustiti samo u ovaj pojas od bakarskog zaljeva do krckog mosta. A nitko od prisutnih nema ni najmanju ideju sto cemo uciniti sa stotinama gladnih ustiju ne prestane li kisa, sto tradicionalno sjede na desecima stolova i klupica razvucenih na parkiralistu.
Recept za katastrofu, zar ne?
Ne bas…
Jer nije to samo jos jedna regata u Jadranu. Ovo je grobnicka regata.
A to znaci da i oni koji su bili dovoljno mudri (ili zedni) da dovezu svoje brodove u lucicu proslu vecer, ali i oni koji su bilo dovoljno ludi da je dovezu u onoj buretini u samo jutro pred regatu, vec satima i od ranoga jutra pjevaju uz tri gitare koje su odnekud osvanule, tretiraju svoje pjevne organe od presusivanja medicom ili biskom, pivom ili vinom, a koje organizator velikodusno dijeli vani na kisi, dok zahtijevniji zajedno sa pridoslicama inzistiraju na Prdelinim picima i delicijama stiscuci se ispod omalene nadstresnice njegovog “objekta za przu prehranu”.
U satoru crvenog kriza tri ogromne posude pune przenih srdelica, krumpir salate i kruha. Nitko ne sluzi, prigladnjeli se jedrilicari snalaze sami. Svi se osjecaju ovdje doma.
Na terenu sve izgleda pomalo kao kaos. Cini se, jedini koji se iskreno uzrujava jest tajnik JK Neverina – Brada. Medjutim, sve funkcionira. Nitko nije gladan, nitko nije zedan, dok plasticni tanjuri i case, pribor i salvete kao da nekako sami nalaze put u kante i vrece za smece.
Istina je, bura raznosi pribor i case po cijelom parkiralistu jer neiskusni pijanci ne znaju da se plasticna casa ne smije iskapiti i vratiti prazna na stol. Iskusni je drze uvijek barem do pola pune… No, pazljivo oko primjetit ce da svako malo se poneki Neverinac izdvoji iz klape ili cugerskog kruzoka, ucini krug i pokupi papirnatu i plasticnu galanteriju bez vlasnika, donese novu bocu vina za zedni stol, pricvrsti konop na satoru koji pokusava odletjeti u refulima vjetra…
Glasovi urlaju ispod Prdelina krovica, vjetar fijuce medju jarbolima, sartijama i podigacima jedara, kisa jenjava, pa opet lijeva… Smijeh se cuje uporno i stalno iz svakog ugla Crisnjeve, a refuli vjetra i grohoti smijeha kao da se takmice u nadglasavanju.
Vjetar u jednom casu jenjava ili se to tako bar nama cini, pjena kao da nestaje u tjesnacu izmedju Krka i Crisnjeve..? Organizatori, noseni vise nadom no realnim stanjem na terenu, skacu u snazan gliser u namjeri da postaviti bove i markacije za kurs. Nakon sto ih prvi reful baci i okrene za 90 stupnjeva, vracaju se odmah u lucicu podvijena repa i slijezu ramenima. Znamo svi – nece biti nista od regate ovog puta.
Ipak, cini se da nitko nije previse razocaran. Cak ni ja koji sam prosla tri dana vukao brod iz Murtera za ovu priliku. Kaj ces…
U to stize stize vojna pokretna kuhinja puna jote (grah sa slatkim kupusom), a ekipa s Grobnika, sa cetiri gorostasna kuhara, ogromnim kuhacama kao veslima mijesaju lokalni specijalitet – palentu krompiricu – u kotlu kakve mozes vidjeti inace samo u holivudskim filmovima sa ljudozderima… Svi se izmjenjujemo na raznim duznostima: na sanku gdje se toci piva, u serviranju graha, dijeljenju palente kurmpirice sa sirom, skupljanju smeca. No, bar je kisa prestala konacno…
Sestero rakijom ohrabrenih jedrilicara uzimaju odlicnu malu sportsku jedrilicu ( cca 25 ft?) neverinskog PMS tima (nasih cura!) i odlucuju organizatorima i publici pokazati kako se moze jedriti i po ovakvom vremenu. Uzmemo li u obzir da je jarbol uronio samo jednom u vodu na veselje prisutnih, sve u svemu bilo je prilicno uspjesno i bez zrtava . Cinjenica da sam uspio ostati visjeti na life lines prilikom prevrtanja i smocio samo jednu nogu se pokazala irelevantnom – pri pristajanju mi je netko izmakao obalu pa sam dobro odmjerenim skokom zavrsio u vodi. Jebiga…
Sto sa takmicenjem? Rijesili smo to sportski (vidi ovdje: http://www.youtube.com/watch?v=90EUfpHmXmw ). Moj je tim uspjesno tukao jednu snaznu ekipu (dva penzionera i dvije penzionerke) , a kad smo se poslije suocili sa cetiri grmalja u drugom suceljavanju mudro sam privezao nas kraj konopa za betonski blok u Prdelinoj birtiji. Malo su se cudili kako nas ne uspijevaju dobiti unatoc tome sto nam je jedan takmicar pao na zemlju, no, poslije nas je smijeh odao…
Ostatak je bio prilicno standardan. Svi se najedosmo, napismo, naplesasmo i napjevasmo i nasmijasmo. Bozjim providjenjem sam pobjegao istu vecer sa Kerom u Zagreb. Jer sutradan je na programu bilo pospremanje klupa i stolova. A od istog prosle godine tri sam se dana lijecio. I pri tom ne mislim na ruke i noge, vec glavu i jetra! :-)
Saljem slike kad ih iskrcam na laptop…
Bok,
Vlado